Aleksa Šantić - PRETPRAZNIČKO VEČE (1910) / Poezija, Recitacija, Tekst Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, I slušam kako granjem zamrznutim U moja okna goli orah bije. Tako na vrata sumornog mi srca Sjećanje jedno udara i čeka Kô drug i sabrat, kao duša neka Što sa mnom plače i u bolu grca. Negda u take noći, kada otka Pomrlom granju zima pokrov ledan, Ova je soba bila kô vrt jedan, Gdje je kô potok tekla sreća krotka: Kao i sada, pred ikonom sjaji Kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne plamen i blagoslov taji. Sva okađena miriše nam soba. Okolo žute lojane svijeće, Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, Radosni što je već grudanju doba. Pod tankim velom plavkastoga dima U peći vatra plamti punim žarom, I sjajne pruge po ćilimu starom Veselo baca i treperi njima. Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, Pružio čibuk i dim se koluta; Njegova misô nadaleko luta, I pogled bludi sanjiv, blag i mio. Uza nj, tek malko na šiljtetu niže Kô simbol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. U to bi halka zakucala. - "Petar!" - Usklikne otac - "On je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo - Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci. Svaki mu od nas u zagrljaj hita, Majka ga krotko susreta i gleda, A on se javlja, pa do oca sjeda, I brišuć čelo za zdravlje ga pita. Sva novom srećom ograne nam soba! Na svakom licu sveto, sjajno nešto. Sučući brke, stari susjed vješto Počô bi priču iz dalekog doba. I dokle prozor hladna drma ciča, Mi svaku riječ gutamo nijemi; Srca nam dršću u radosnoj tremi Sve dogod ne bi dovršio čiča. Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, Uzeo gusle u žilave ruke, I glasno počô, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinjića Bana... Meni je bilo kô da pjesme ove Svaki stih posta pun behar u rosi, Pa trepti, sjaje, i meni po kosi Prosipa meke pahuljice nove... O mili časi, kako ste daleko! Vi, draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba... moje srce tavno... I bez vas više ja sreće ne steko'... Kandilo i sad pred ikonom tinja, I sad je pozno predbožićnje doba; Al' gluha jama sad je moja soba, A ja list sveo pod bjelinom inja. Uzalud čekam... U nijemoj sjeni Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni... No dok mi mutni boli srce kose, Kô studen travku uvrh krša gola - Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola, Ja čujem šušanj kô viline kose. Gle! Sad se redom rasklapaju same Sve knjige stare, snovi čežnje duge - Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov šumor kô da pada na me. Sanjam li? Il' bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake ptice, kô sa grana, I po sobi mi svud razviše krila. Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!... Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, Kô da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje. Neke bijele kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi. Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril'ma trepte i šušte kô svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge... I slušaj! Redom zapjevaše one!... I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni kô luk mlade duge: "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvjezdama griju - Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije'! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kam tvoga groba Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"... I akord zvoni... Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zâri... Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem... 1910. Aleksa Šantić Video i audio obrada: Bistrooki tim @bistrookikutak Naši sajtovi: balasevic.in.rs/ i antologija.in.rs/ Zabranjeno je preuzimanje audio i video snimaka sa našeg kanala i postavljanje na druge RUclips kanale, facebook / instagram, X, TikTok i ostale društvene mreže, internet portale i uopšte reupload naših video i audio klipova. Ispoštujte nečiji trud, podelite link videa, nije teško biti fin :)
Ja nikada nisam bez suze u grlu pročitao, i čini mi se da nikad drukčije neću moći pročitati nego tako, kroz tužni i srećni prelom suze očinje, Šantićevo „Pretprazničko veče". - Skender Kulenović Nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić. Ovaj pesnik je bio najveće dete u našoj književnosti. On je sva svoja svedočenja crpio iz svog čistog detinjeg srca. - Jovan Dučić Divlje snage i pitome dobrote, Aleksa Šantić je posve zdrav i iskren. Uz to tako jednostavan, nesložen i tako primitivno jasan, da je nama, djeci druge, daleko složenije generacije, poraženoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo nejasan iako vrlo simpatičan. Osnovni utisak njegovoh djela jest osećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori. - Tin Ujević
Šantić je pjesnik svijeta..svi možemo biti ponosni što je bioo naš...srbin,hrvat. 3:23 musliman... Građanin svijeta.da srbin..i mi hrvati možemo biti ponosno s njiim bijo je tu..naš srbin i genij....pnos Mostara..i pobos srba .i nss ostslih
![Seungmin "그렇게, 천천히, 우리(As we are)" | [Stray Kids : SKZ-PLAYER]](http://i.ytimg.com/vi/kAzmhLHePqU/mqdefault.jpg)
Aleksa Šantić - PRETPRAZNIČKO VEČE (1910) / Poezija, Recitacija, Tekst
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne plamen i blagoslov taji.
Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.
U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...
Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...
O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...
Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...
No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.
Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.
Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake ptice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.
Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.
Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...
I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...
1910.
Aleksa Šantić
Video i audio obrada: Bistrooki tim @bistrookikutak
Naši sajtovi: balasevic.in.rs/ i antologija.in.rs/
Zabranjeno je preuzimanje audio i video snimaka sa našeg kanala i postavljanje na druge RUclips kanale, facebook / instagram, X, TikTok i ostale društvene mreže, internet portale i uopšte reupload naših video i audio klipova. Ispoštujte nečiji trud, podelite link videa, nije teško biti fin :)
Ja nikada nisam bez suze u grlu pročitao, i čini mi se da nikad drukčije neću moći pročitati nego tako, kroz tužni i srećni prelom suze očinje, Šantićevo „Pretprazničko veče". - Skender Kulenović
Nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić. Ovaj pesnik je bio najveće dete u našoj književnosti. On je sva svoja svedočenja crpio iz svog čistog detinjeg srca. - Jovan Dučić
Divlje snage i pitome dobrote, Aleksa Šantić je posve zdrav i iskren. Uz to tako jednostavan, nesložen i tako primitivno jasan, da je nama, djeci druge, daleko složenije generacije, poraženoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo nejasan iako vrlo simpatičan. Osnovni utisak njegovoh djela jest osećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori. - Tin Ujević
Sreća je naša da je Aleksa Šantić postojao, a ja umela da uživam u lepoti njegovih stihova
U srednjoj školi, sa svojih 16 godina, davne 1990.godine ovu sam pjesmu u jednom danu naučila napamet. Toliko mi se svidjela....
Ja sam sa otoka Ugljana...ja ga smatram svojim..kao i sve Jugoslavenske umjetnike
Dobro je...tu je
Prekrasno! ❤❤❤❤
Ријетко могу да прочитам више од прва три стиха, а да ме грло не стегне и да не почнем да плачем.
Takođe. Ova Šantićeva pesma razbija na sitne komadiće.
Stara dobra poezija neprevazidjenog Santica
Ja sklapam oci i od srece placem😢❤,!
Šantićeva poezija je dokaz da. se poezije i piše i čita srcem. ❤❤
Badnje je veče. Nema više ni majke ni oca. Samo tišina, noć, suze i ja...
Непревазиђени Шантић!😊
❤
💕
Da li se zna ko je citao/recitovao stihove?
Ne, nažalost nemam taj podatak, ako neko prepozna svakako ću rado dopisati naravno. Pozdrav
Šantić je pjesnik svijeta..svi možemo biti ponosni što je bioo naš...srbin,hrvat. 3:23 musliman... Građanin svijeta.da srbin..i mi hrvati možemo biti ponosno s njiim bijo je tu..naš srbin i genij....pnos Mostara..i pobos srba .i nss ostslih