Prelijepa bosanska balada u fantastičnoj izvedbi. Evo cijelog originalnog teksta: Sunce bi sjalo, ali ne može, kiša bi pala, ali ne može - ni jedno neće od teška jada: Ibrahim-bega svezana vode, svezana vode, da ga objese... Ibrahim-beg se natrag obzire: "Ima li ikoga od roda moga?" Za njim iđaše bratac Alija: "Alija, brate, pazi mi djecu - pazi mi moju, baš k'o i svoju: kad svoju djecu u mejtef* dadneš, Alija, brate, podaj i moju - kad svojoj djeci srežeš haljine, Alija, brate, sreži i mojoj - svojoj crvene, a mojoj mrke - nek' se znade da su sirote!" ________________________________ mejtef = mekteb (ar.) = muslimanska osnovna vjerska škola (vidi Škaljić - "Turcizmi...") Sarajevska "balada o na smrt osuđenom Ibrahim-begu pripada, slično kao i balada o Morićima, onom krugu bošnjačkih balada koje su - iako nastankom ili lokalnim obilježjima vezane za određeno mjesto - bile rasprostranjene po cijeloj Bosni. Tema na smrt osuđenog Ibrahim-bega, koji odlazeći na vješala izgovara posljednje riječi u brizi za svoju djecu, ostavljajući ih u amanet svome bratu, bila je privlačna za usmeno oblikovanje i prenošenje. Svjedoče o tome brojne varijante zabilježene u raznim krajevima Bosne u dugom razdoblju, a također i činjenica da se ova balada još i danas pjeva. Pjesma koja kazuje o potresnom trenutku opraštanja od djece na smrt osuđenog, i to u trenu kada je suočavanje sa smrću i odlaskom sa ovoga svijeta neizbježno, morala je ostati na usnama pjesnika i pjevača, koji su njenu dirljivu jednostavnost, u neznatnim varijacijama, baštinili do današnjih dana..." "Ova balada osvaja jednostavnošću i jezgrovitošću kazivanja. Tema ljudskog stradanja saopćena je stihovima dirljive suzdržanosti. U zbivanje balade pjesnik nas uvodi uzvicima kojima udes pojedinca biva najavljen držanjem prirodnih sila, koje u ljudskoj boli saučestvuju i u kojima su usmeni pjesnici vidjeli znak Božije milosti. Jad pojedinca dobija kosmičke razmjere i ovo odazivanje prirode bolnoj kobi jedinke daje zbivanju u pjesmi veličanstven okvir. Intonacija početnih stihova određuje baladu u potpunosti, pridajući njezinu zbivanju pečat sudbinske neodgodivosti. Pjesnik ove balade o ljudskoj boli zaustavlja se nad prizorom čovjekova stradanja, ne upuštajući se u ispitivanje krivice koja mu je prethodila. Sveprisutnost boli u slici na smrt osuđenog kojeg odvode na gubilište čini svako kazivanje o krivici bespredmetnim. Ali početni stihovi daju mogućnost da se nasluti kako se radi o nedužno osuđenom: saosjećanje okoline, u kojem, Božijom odredbom učestvuju i prirodne sile, moglo je biti izazvano jedino nedužnim stradanjem, koje je učinilo bol sveprisutnom. Jedino je tako moguće objasniti kosmičke razmjere saosjećanja, koje bi bilo posve dovoljno u svojoj ljudskoj dimenziji, kad bi se radilo o nekoj običnoj, konkretnoj ljudskoj, a ne tragičnoj i apstraktnoj pa, premo tome, i kosmičkoj krivici. Utoliko potresnije, u ovom kosmičkom okviru, djeluju osuđenikove riječi upućene bratu, pobuđene najelementarnijim čovjekovim osjećanjem: ljubavi prema djeci u kojoj se nastavlja. Nagon održanja, suočen sa neminovnošću zgasnuća ovozemaljskog života, nalazi pribježište u misli na djecu. Upravo ovo osuđenikovo obraćanje bratu, zaklinjanjima koja treba da zaštite djecu, uznosi osjećanje u baladi u smirujuće stanje tragičnog samozaborava kojim se prevladava misao na smrt." "Djelimičan odgovor na pitanja o okolnostima nastanka i povijesnom (istorijskom) identitetu opjevane ličnosti, Ibrahim-bega, u ovoj bosanskoj baladi nalazi se u knjizi o Sarajevu koju je objavio Francuz Rene Pelletier. Govoreći o lokalnim pjesmama i predajama, Pelletier kaže da se ova balada u ono vrijeme - tj. tridesetih godina 20. stoljeća/vijeka - često pjevala u sarajevskim "kahvama" i navodi okolnosti njezina nastanka: 'U prvo vrijeme austrougarske okupacije jedna djevojka, kršćanka/hrišćanka, vrati se od nekog hodže rasječena grla i sruši se na ulici; ona umrije u bolnici a hodža bi osuđen na smrt, uprkos ukazivanja na svoju nedužnost: djevojka je, govorio je, govorio je on, dolazila da traži zapis da bi je zavolio mladić kojeg je ljubila; na njegovo odbijanje, ona se sam zaklala. Narod koji je je prihvatio ovu tezu, opjevao je mučeništvo nevino osuđenog i njegov odlazak na gubilište.' Iz ovog se može zaključiti da je usmena tradicija u stihu o smrt osuđenom Ibrahim-begu bila još vrlo živa tridesetih godina 20. v., a može se pretpostaviti postojanje usmene predaje o istoj temi koja je Pelletier-u mogla poslužiti kao izvor u objašnjavanju prilika pod kojima je pjesma nastala, iako nije isključena mogućnost da je Pelletier i u pisanim izvorima našao tragove o sudskom procesu u kojem je Ibrahim-beg osuđen na smrt i događajima koji su tome prethodili." (Svi citati su iz knjige "Usmena balada Bošnjaka" Muniba Maglajlića, "Preporod", Sarajevo 1995. godina) Vrijedi poslušati i antologijsku izvedbu Nedžada Salkovića... Č č Ć ć Đ đ Š š Ž ž â
![[SFM] Risky Recital](http://i.ytimg.com/vi/RzNkY1_Nk3o/mqdefault.jpg)
Nek je golem rahmet mom bratu Aliji koji je vazda brinuo za mene kad god je to bilo potrebno a i za moju porodicu...
Prelijepa bosanska balada u fantastičnoj izvedbi. Evo cijelog originalnog teksta:
Sunce bi sjalo, ali ne može,
kiša bi pala, ali ne može -
ni jedno neće od teška jada:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese...
Ibrahim-beg se natrag obzire:
"Ima li ikoga od roda moga?"
Za njim iđaše bratac Alija:
"Alija, brate, pazi mi djecu -
pazi mi moju, baš k'o i svoju:
kad svoju djecu u mejtef* dadneš,
Alija, brate, podaj i moju -
kad svojoj djeci srežeš haljine,
Alija, brate, sreži i mojoj -
svojoj crvene, a mojoj mrke -
nek' se znade da su sirote!"
________________________________
mejtef = mekteb (ar.) = muslimanska osnovna vjerska škola (vidi Škaljić - "Turcizmi...")
Sarajevska "balada o na smrt osuđenom Ibrahim-begu pripada, slično kao i balada o Morićima, onom krugu bošnjačkih balada koje su - iako nastankom ili lokalnim obilježjima vezane za određeno mjesto - bile rasprostranjene po cijeloj Bosni. Tema na smrt osuđenog Ibrahim-bega, koji odlazeći na vješala izgovara posljednje riječi u brizi za svoju djecu, ostavljajući ih u amanet svome bratu, bila je privlačna za usmeno oblikovanje i prenošenje. Svjedoče o tome brojne varijante zabilježene u raznim krajevima Bosne u dugom razdoblju, a također i činjenica da se ova balada još i danas pjeva. Pjesma koja kazuje o potresnom trenutku opraštanja od djece na smrt osuđenog, i to u trenu kada je suočavanje sa smrću i odlaskom sa ovoga svijeta neizbježno, morala je ostati na usnama pjesnika i pjevača, koji su njenu dirljivu jednostavnost, u neznatnim varijacijama, baštinili do današnjih dana..."
"Ova balada osvaja jednostavnošću i jezgrovitošću kazivanja. Tema ljudskog stradanja saopćena je stihovima dirljive suzdržanosti. U zbivanje balade pjesnik nas uvodi uzvicima kojima udes pojedinca biva najavljen držanjem prirodnih sila, koje u ljudskoj boli saučestvuju i u kojima su usmeni pjesnici vidjeli znak Božije milosti. Jad pojedinca dobija kosmičke razmjere i ovo odazivanje prirode bolnoj kobi jedinke daje zbivanju u pjesmi veličanstven okvir. Intonacija početnih stihova određuje baladu u potpunosti, pridajući njezinu zbivanju pečat sudbinske neodgodivosti. Pjesnik ove balade o ljudskoj boli zaustavlja se nad prizorom čovjekova stradanja, ne upuštajući se u ispitivanje krivice koja mu je prethodila. Sveprisutnost boli u slici na smrt osuđenog kojeg odvode na gubilište čini svako kazivanje o krivici bespredmetnim. Ali početni stihovi daju mogućnost da se nasluti kako se radi o nedužno osuđenom: saosjećanje okoline, u kojem, Božijom odredbom učestvuju i prirodne sile, moglo je biti izazvano jedino nedužnim stradanjem, koje je učinilo bol sveprisutnom. Jedino je tako moguće objasniti kosmičke razmjere saosjećanja, koje bi bilo posve dovoljno u svojoj ljudskoj dimenziji, kad bi se radilo o nekoj običnoj, konkretnoj ljudskoj, a ne tragičnoj i apstraktnoj pa, premo tome, i kosmičkoj krivici. Utoliko potresnije, u ovom kosmičkom okviru, djeluju osuđenikove riječi upućene bratu, pobuđene najelementarnijim čovjekovim osjećanjem: ljubavi prema djeci u kojoj se nastavlja. Nagon održanja, suočen sa neminovnošću zgasnuća ovozemaljskog života, nalazi pribježište u misli na djecu. Upravo ovo osuđenikovo obraćanje bratu, zaklinjanjima koja treba da zaštite djecu, uznosi osjećanje u baladi u smirujuće stanje tragičnog samozaborava kojim se prevladava misao na smrt."
"Djelimičan odgovor na pitanja o okolnostima nastanka i povijesnom (istorijskom) identitetu opjevane ličnosti, Ibrahim-bega, u ovoj bosanskoj baladi nalazi se u knjizi o Sarajevu koju je objavio Francuz Rene Pelletier. Govoreći o lokalnim pjesmama i predajama, Pelletier kaže da se ova balada u ono vrijeme - tj. tridesetih godina 20. stoljeća/vijeka - često pjevala u sarajevskim "kahvama" i navodi okolnosti njezina nastanka: 'U prvo vrijeme austrougarske okupacije jedna djevojka, kršćanka/hrišćanka, vrati se od nekog hodže rasječena grla i sruši se na ulici; ona umrije u bolnici a hodža bi osuđen na smrt, uprkos ukazivanja na svoju nedužnost: djevojka je, govorio je, govorio je on, dolazila da traži zapis da bi je zavolio mladić kojeg je ljubila; na njegovo odbijanje, ona se sam zaklala. Narod koji je je prihvatio ovu tezu, opjevao je mučeništvo nevino osuđenog i njegov odlazak na gubilište.' Iz ovog se može zaključiti da je usmena tradicija u stihu o smrt osuđenom Ibrahim-begu bila još vrlo živa tridesetih godina 20. v., a može se pretpostaviti postojanje usmene predaje o istoj temi koja je Pelletier-u mogla poslužiti kao izvor u objašnjavanju prilika pod kojima je pjesma nastala, iako nije isključena mogućnost da je Pelletier i u pisanim izvorima našao tragove o sudskom procesu u kojem je Ibrahim-beg osuđen na smrt i događajima koji su tome prethodili." (Svi citati su iz knjige "Usmena balada Bošnjaka" Muniba Maglajlića, "Preporod", Sarajevo 1995. godina)
Vrijedi poslušati i antologijsku izvedbu Nedžada Salkovića...
Č č Ć ć Đ đ Š š Ž ž â
Savrseno!
Veliki rahmet mom bratu Ibrahimu!