Nevidljive žene Crne Gore: Gordana Stevović

Selimo se ponovo na Durmitor, ovog puta u selo Njegovuđa, nedaleko od Žabljaka. Sad smo kod porodice Dedeić, u koju se udala Gordana Stevović, isto Žabljačanka. Dedeići su nedavno, na Gocinu inicijativu, adaptirali staru porodičnu kuću tipične durmitorske arhitekture i posijali njive koje godinama nisu sijali. I pokrenuli seoski turizam, baš od ove sezone. Kako je do toga došlo i kako se neko vratio na selo iz grada, priča nam Goca, junakinja ove priče.
Goca je mlada žena, potekla iz žabljačke porodice Stevović koja je i sama aktivna i u poljoprivredi i u turizmu. Stevovići su dio svog života proveli u Italiji, gdje je Goca naučila tečno da govori italijanski, a zna i engleski. Vratili su se na Žabljak, gdje je Gocin otac obnovio porodično poljoprivredno gazdinstvo, gdje su porodično krenuli da se bave proizvodnjom sira, ali i seoskim turizmom. Goca, kao izdanak nove generacije, vična digitalnim vještinama i sa znanjem dva strana jezika je prirodno bila u svojoj porodici ključna osoba za marketing i promociju, što je ona odlično odradila. I dan-danas pomaže svojoj porodici u ovom dijelu posla. U međuvremenu se Goca udala za Jovana Dedeića isto Žabljačanina, dobila posao u Podgorici, rodila dvije divne djevojčice. Život Žabljačanke u Podgorici i podizanje dvoje djece u traženju parkova i zelenih površina gdje dvije živahne djevojčice mogu kako valja da se umore i potroše energiju nije baš po Gocinim mjerilima. Kako bi i bio, nakon onakvog durmitorskog prostranstva, čini se kao grijeh podizati djecu u skučenim, gradskim sredinama. Zato je Goca u godini kovida sa suprugom počela da razmišlja o obnavljanju njegovog porodičnog gazdinstva u Njegovuđi. Goca ne bi bila Goca da to nije i izgurala, a njen muž Jovan zdušno podržao. Jovanov otac Zoran je odmah i sam zasukao rukave da pomogne i, kao iskusniji, vodi radove. Nakon vrijednog rada na obnovi ne samo kuće već i dvorišta i njive, ove su godine otvorili svoja vrata za goste.
Obišli smo ih u Njegovuđi da vidimo kako izgleda Vukov konak, kako su nazvali svoje gazdinstvo, po Jovanovom đedu Vuku koji je ovu kuću i pravio. Zatekli smo za Crnu Goru nesvakidašnju scenu: Jovan pazi djevojčice, sakuplja opranu posteljinu sa žice za sušenje i srdačno nas poziva na kafu, jer je Goca na nekom sastanku. Pomislili smo da je to trenutna situacija, desilo se. Međutim, u razgovoru sa Jovanom shvatamo da Goca putuje na relaciji Podgorica - Žabljak svake nedjelje, jer radi, i djevojčice putuju sa njom, a Jovan je taj koji dočekuje goste i praktično se samostalno veći dio nedjelje bavi gostima, kućom i baštom. Čak sa ponosom kaže da za doručak koji on priprema za turiste, od namirnica uzgajanih na imanju, dobija niz komplimenata u komentarima gostiju. I on je dio nove generacije, ne pristaje na običajne norme i kalupe, već briše tradicionalne linije u poslovima na gazdinstvu, i pravo je osvježenje tako nešto vidjeti.
I ne samo to. Lijepe osjećaje budi to što je jedna mlada porodica koja bi mogla živjeti bilo gdje u Evropi (Jovan je radio na brodu i putovao svijetom, a Goca je živjela u inostranstvu i lako bi mogla opet ako bi htjela), izabrala da ostane ne samo u Crnoj Gori, već se trudi da svoj život usmjeri ka Njegovuđi. Pravo čudo, mnogi bi im rekli da nisu normalni. Ali zbilja jesu. Goca bez dvoumljenja kaže: „Želim da mi djeca žive u zdravoj sredini, želim da jedu zdravu hranu, želim da su blizu prirode, želim da ne trošim sate u dnevnom rasporedu da bih ih odvela od jednog zatvorenog prostora do drugog, od kuće do škole, do muzičke škole i sličnih vannastavnih aktivnosti“. Ima li zdravije logike od ove?