Kosovska Božurka - priča 16/21

PRIČE MOJIH MLADOSTI 16/21
Kosovska Božurka
Tekst: Perica Jokić
Muzika: Vujica Jokić Riči
Interpretacija: Miodrag Stošić
Realizacija: oktobar-decembar 2020.
KOSOVSKA BOŽURKA
Bombardovanje svoje zemlje htio sam da provedem na najljepši način. Nakon opsežnog prebiranja po topografskim mapama, jedino mi je planina davala garanciju za solidnije uživanje. Ali ne bilo koja planina.
Znao sam da je katun pregledan kao na dlanu, ali nema tog radara koji bi s neba mogao detektovati djedinu brvnaru, koju je ovaj iskusni Solunac smjestio baš tamo gdje ne postoje ni izobare ni izohipse.
Poslije dvadeset dvije godine jedva sam je i sam pronašao. Potpuno obrasla u korov izgledala je kao obučena u maskirno. Spolja je bila baš kako priliči pravilima ratovanja, a unutra sam je mirnodopski sredio.
U tom usjeku Rugovske klisure bombe su mogle da padaju samo u rijeku. Time sam ujedno
riješio problem ishrane: zagazim u Bistricu i - pokupim ošamućene pastrmke.
Iznenada jednom u cik zore - kucanje u prozor! Mislim sanjam, a vidim budan sam.
Ponovno kucanje biva silnije i jače. I taman se spremam da se uplašim, kad čujem nečiji umiljati glasić. Ipak, prihvatam strah (za svaki slučaj) jer taj glas, ma koliko bio umiljat, u sebi je imao sve sonante i konsonante albanske. Priđem prozoru i jasno vidim ženski lik.
Božurka!
Trebalo je talenta utuviti njeno izvorno ime, ali prevedeno na srpski, za pamćenje je bilo prava boza, zahvaljujući toj počasnoj cvjetnoj asocijaciji za Kosovo.
Imao sam petnaest godina kada smo se posljednji put družili. Svakog ljeta, tih kasnih
sedamdesetih, nesebično sam joj pomagao u čuvanju stada, mada se ispostavilo da je veći
učinak bio kada je to radila bez mene. Ovce bi žustro grabile ka slađim zalogajima, dok
bi Božurka i ja svako malo zastajkivali, ili, umjesto stada, jedno drugo ganjali. Kao rezultat svega, poneka ovca bi zamrkla daleko od tora. Uzalud bi stariji po tragu jurišali u hajku, uvijek je bilo gladnih vukova.
Božurka ne bi marila za batine - mene je voljela više...
Djed me je cijenio jer sam bio neobično vrijedan. On je i u devedesetoj često znao da se nađe izvjesnoj udovici Milisavi i da na njenom terenu drnda, vadi, vlači, đene i ko zna kakve je još pravio radnje od nepoznatih glagola samo da bi se, kao, našao u poslu. A nije volio da radi, zbog čega su ga još u Prvom ratu izbacili iz nekog mađarskog logora, da bi se onda zlopatio po krčmama ispijajući stara vina i predajući se samovolji Mađarica mladih da ga po vas dan tješe i utješe. Rat mu nimalo lako nije pao, baš kao ni meni bombardovanje.
Djedica me je naročito cijenio kada je trebalo ići po vodu za piće. Nudio sam se i kada smo je imali za prosipanje. A česma nimalo blizu. Dva kilometra uzbrdo i nizbrdo i još
stotinu prepreka dalje. No sve mogah bez jada pregorjeti jer su do izvora svi putići vodili tik uz Božurkinu kolibu. Bio je doživljaj tuda proći, a njoj veći sa mnom nastaviti. Navodno, i njenima je do vode, pa se našla.
Dvije godine mlađa, ali deset vještija od mene u svim planinskim poslovima. Čak i u ljubavi koja nije isključivo stvar visokih četinarskih oblasti.
„Važi“, popustio sam, „živjećemo jednom skupa i imati lično našu kopanju za skorupljenje varenike.“
Nije morala i treći put da kuca, već sam joj širom otvorio vrata. Rat je predugo čekao da
nas ponovo spoji. Par koraka do stolice nijesam ni obratio pažnju na njen hod.
Priča beskrajna, a prirodna granica po sred djedine brvnare. Kuhinja s kosovske, a spavaća soba s crnogorske strane. Ne izlazeći napolje nalazili smo azil čas na jednu, čas na drugu stranu. I svakim novim korakom, njeno hramanje se činilo naprednijim.
Sjećam se te krave. Zvala se Roga. Toliko dugo me je jurila po čakorskim pašnjacima da
sam jedva izvukao živu glavu. Jednom je morala negdje da poentira. Od četrnaeste Božurka je postala hroma i vječno za planinu ostala vezana. Onako umiljata, sa kišom pitanja da li je volim, sada je grabila u tamu da je što manje skeniram. Svjesna koliko me danas može pridobiti na lijepe oči.
Brujali su avioni, zviždale bombe, divljalo se daleko od divljine, a mi smo okretali ribu na ražnju i uživali u slobodi koja se negdje, skrivena od svih, samo za nas otela kontroli.
U povratku sa katuna put me je uobičajeno vodio kroz Murino. Alijansa ni jednu bombu
nije potrošila bez veze, pa ni onu meni namijenjenu. Ili ih prave dovoljno velike, pa
koliko god da promaše, pogode u sred sride!
Rekao sam da joj tako jave. Neka sam gore prošao od nje.
(Perica Jokić)
Tagovi
Ne daj se, Ines
Rade Serbedzija
Arsen Dedic