Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje, Na rastanke on se žali, tuguje. Naj ovdje predstavlja insani kamila tj. savršenog čovjeka. Čovjeka, koje je tijelom poput naja i kao što naj ne pravi zvukove dok se u njega ne puhne tako isto i čovjek ne može postojati dok se u njega ne udahne dah života. Kao što od naja ne zavisi da li će melodija biti lijepa ili ružna tako ni od čovjeka ne zavisi da li će njegova djela biti dobra ili loša. Rastanak je odvojenost od Onog koji daje dah života jer insani kamil teži da uvijek bude u jedinstvu sa Istinom (Hakkom). "Iz Najistana otkad me ustrgoše, Zbog mog plača, muško, žensko, uzdiše. Najistan je Ezel i otkada insan dospje u ovaj svijet odvojenosti iz svijeta jedinstva, on za svojom domovinom tuguje i druge na nju podsjeća pa ljudi zaboravljaju razlike između sebe i svi se vraćaju prvobitnom jedinstvu. Tražim srce, rastancima ranjeno; Svoju čežnju da mu kažem opširno. Traži onog ko je osjetio miris prvobitnog doma i koji je žudi za njim jer samo s njim može o tome razgovarati i njemu se jadati, dok onom ko je izdao svoje porijeklo i rod te zaboravio svoj prvobitni dom te se skrasio u ovoj kući iluzije nema koristi govoriti o povratku kući. Od svog korijena daleko ko padne, Traži časak, da se vrati, sastane. Svako osjeća prisnost sa mjestom odakle potiče pa kada ode nekud on svim srcem teži da se tamo što prije vrati makar jedan na tren, a ako ne može to, onda traži makar nekog ko je iz njegova mjesta da tako tugu ublaži. Ja u svakom društvu jadim, tugujem, I postadoh sudrug dobrom i lošem. Ja u svakom društvu o našem domu govorim pa svako misli da o njegovoj brizi zborim. Svak po sebi misli, da je on drug moj, A ne traži da zna tajne i bol moj. Oni svi misle da govorim o njihovoj boli ali ne znaju da govorim skroz o nečem drugom, a njihovu tugu koristim kao simbol da opišem svoju bol. Moja tajna i plač nisu daleko, Al' tog svjetla nema uho ni oko. Ono za čim tugujem je bliže meni i njima od mene samog i od njih samih ali niko nema tu (tj. ne želi dovoljno da ima) snagu da prodre do te blizine i opazi Bliskog. Duša nije skrivena pred tijelom, Ali duša, ne da se vidjet' nikom!" On je tu, uz tebe, uz svaki dah koji pustiš, uz svaku misao koju posmisliš, uz svaki pokret koji učiniš ali opet Ga vidjeti ne možeš. Glas naja je vatra, to vjetar nije; Te vatre ko nema, nek' ga nije! Taj insan govori aškom spaljen a ne svojim mozganjem jer srce je uz Voljenog a ne mozak. Vatra ljubavi je u naj upala, A u piću ta je vatra provrela. Ta ljubav ne potječe od insana već od Voljenog pa kada ga ta vatra obuzme tada mu svo znanje poput slatkog meda bude. Naj je sudrug svakom, ko je bez druga, Tonovima zastore nam on trga. Onaj ko se prođe sebe i svoga jatstva, taj je sahib insanu jer insan mu otkriva tajnu vječnosti ezelskog pića pa se on oslobađa sedamdeset hiljada zastora. K'o naj, otrov i lijek, ko vidje? Razgovor i čežnju, k'o naj, ko vidje? Insan te čas ubija a čas oživljava i daje ti da sa Voljenim muhabetiš ali taj muhabet još veću čežnju izaziva jer dok muhabetiš ti si odvojen od Njega. Naj o putu, punom krvi, govori, O ljubavi Medžnunovoj on zbori. Insan o Ibrahimovoj žrtvi govori, o izgubljenosti medžzuba zbori. Ova pamet tuđinac za ljubav je! Mušterija jezika nam, uho je! Ovo se ne dokučiva mozganjem nego ljubavnim žarom i zato kada ovo govorimo samo sebi o tome zborimo. Zbog briga nam dani zalud prođoše, Saputnik sa vatrom oni postaše. Zbog brige šta će nas zadesiti sutra ili žaljenja za onim što nas je mimoišlo mi gubimo dane u iluziji i fantazijama umjesto da se Voljenom okrenemo te zbog toga u vatru Džehennema potonuše jer iluzija svjetlo ne privuče. Što prolaze dani, nije žaliti! Ti ostani, Bože, Jedini, Čisti! Onaj ko se vrati iskonskom jedinstvu, za njega nestaje vrijeme i on se oslobađa iluzija i fantazija onog koji je razdvojen pa Bogu pripisuje druga u svemu i svačemu pa zbog toga nema mira ni jedan tren. Osim ribe, svak se zasiti vode. Bez hrane, svak sporo svoj dan provede. Onaj ko nema u srcu aška, njemu spominjanje Istinitog brzo dosadi, a ne zna da je zikr hrana duše pa mu se zbog toga nada u život otegne. Ko je sirov, ne zna šta je pečeni. Pa, Ves-selam - ovaj govor prekini! Ko ašk nikada nije okusio taj ne razumije ašike pa s mirom Božijim ovaj govor prekini jer je za sirove on obično blebetanje.
Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje,
Na rastanke on se žali, tuguje.
Naj ovdje predstavlja insani kamila tj. savršenog čovjeka. Čovjeka, koje je tijelom poput naja i kao što naj ne pravi zvukove dok se u njega ne puhne tako isto i čovjek ne može postojati dok se u njega ne udahne dah života. Kao što od naja ne zavisi da li će melodija biti lijepa ili ružna tako ni od čovjeka ne zavisi da li će njegova djela biti dobra ili loša.
Rastanak je odvojenost od Onog koji daje dah života jer insani kamil teži da uvijek bude u jedinstvu sa Istinom (Hakkom).
"Iz Najistana otkad me ustrgoše,
Zbog mog plača, muško, žensko, uzdiše.
Najistan je Ezel i otkada insan dospje u ovaj svijet odvojenosti iz svijeta jedinstva, on za svojom domovinom tuguje i druge na nju podsjeća pa ljudi zaboravljaju razlike između sebe i svi se vraćaju prvobitnom jedinstvu.
Tražim srce, rastancima ranjeno;
Svoju čežnju da mu kažem opširno.
Traži onog ko je osjetio miris prvobitnog doma i koji je žudi za njim jer samo s njim može o tome razgovarati i njemu se jadati, dok onom ko je izdao svoje porijeklo i rod te zaboravio svoj prvobitni dom te se skrasio u ovoj kući iluzije nema koristi govoriti o povratku kući.
Od svog korijena daleko ko padne,
Traži časak, da se vrati, sastane.
Svako osjeća prisnost sa mjestom odakle potiče pa kada ode nekud on svim srcem teži da se tamo što prije vrati makar jedan na tren, a ako ne može to, onda traži makar nekog ko je iz njegova mjesta da tako tugu ublaži.
Ja u svakom društvu jadim, tugujem,
I postadoh sudrug dobrom i lošem.
Ja u svakom društvu o našem domu govorim pa svako misli da o njegovoj brizi zborim.
Svak po sebi misli, da je on drug moj,
A ne traži da zna tajne i bol moj.
Oni svi misle da govorim o njihovoj boli ali ne znaju da govorim skroz o nečem drugom, a njihovu tugu koristim kao simbol da opišem svoju bol.
Moja tajna i plač nisu daleko,
Al' tog svjetla nema uho ni oko.
Ono za čim tugujem je bliže meni i njima od mene samog i od njih samih ali niko nema tu (tj. ne želi dovoljno da ima) snagu da prodre do te blizine i opazi Bliskog.
Duša nije skrivena pred tijelom,
Ali duša, ne da se vidjet' nikom!"
On je tu, uz tebe, uz svaki dah koji pustiš, uz svaku misao koju posmisliš, uz svaki pokret koji učiniš ali opet Ga vidjeti ne možeš.
Glas naja je vatra, to vjetar nije;
Te vatre ko nema, nek' ga nije!
Taj insan govori aškom spaljen a ne svojim mozganjem jer srce je uz Voljenog a ne mozak.
Vatra ljubavi je u naj upala,
A u piću ta je vatra provrela.
Ta ljubav ne potječe od insana već od Voljenog pa kada ga ta vatra obuzme tada mu svo znanje poput slatkog meda bude.
Naj je sudrug svakom, ko je bez druga,
Tonovima zastore nam on trga.
Onaj ko se prođe sebe i svoga jatstva, taj je sahib insanu jer insan mu otkriva tajnu vječnosti ezelskog pića pa se on oslobađa sedamdeset hiljada zastora.
K'o naj, otrov i lijek, ko vidje?
Razgovor i čežnju, k'o naj, ko vidje?
Insan te čas ubija a čas oživljava i daje ti da sa Voljenim muhabetiš ali taj muhabet još veću čežnju izaziva jer dok muhabetiš ti si odvojen od Njega.
Naj o putu, punom krvi, govori,
O ljubavi Medžnunovoj on zbori.
Insan o Ibrahimovoj žrtvi govori, o izgubljenosti medžzuba zbori.
Ova pamet tuđinac za ljubav je!
Mušterija jezika nam, uho je!
Ovo se ne dokučiva mozganjem nego ljubavnim žarom i zato kada ovo govorimo samo sebi o tome zborimo.
Zbog briga nam dani zalud prođoše,
Saputnik sa vatrom oni postaše.
Zbog brige šta će nas zadesiti sutra ili žaljenja za onim što nas je mimoišlo mi gubimo dane u iluziji i fantazijama umjesto da se Voljenom okrenemo te zbog toga u vatru Džehennema potonuše jer iluzija svjetlo ne privuče.
Što prolaze dani, nije žaliti!
Ti ostani, Bože, Jedini, Čisti!
Onaj ko se vrati iskonskom jedinstvu, za njega nestaje vrijeme i on se oslobađa iluzija i fantazija onog koji je razdvojen pa Bogu pripisuje druga u svemu i svačemu pa zbog toga nema mira ni jedan tren.
Osim ribe, svak se zasiti vode.
Bez hrane, svak sporo svoj dan provede.
Onaj ko nema u srcu aška, njemu spominjanje Istinitog brzo dosadi, a ne zna da je zikr hrana duše pa mu se zbog toga nada u život otegne.
Ko je sirov, ne zna šta je pečeni.
Pa, Ves-selam - ovaj govor prekini!
Ko ašk nikada nije okusio taj ne razumije ašike pa s mirom Božijim ovaj govor prekini jer je za sirove on obično blebetanje.
Allah te nagradio svakim dobrom, ašiče :)
Allah ti dao svako dobro 🙏❤️
@@chomohanashiro7594 Dimitrije Dimitrijević Vela havle Vela kuvete....