Drago Bahun, humor na Zagrebački način

Dragutin „Drago” Bahun (Veliki Raven, 1. jul 1933 - Zagreb, 25. jun 1993) je bio hrvatski filmski glumac.
Prolaznici šeću ulicom i ispred njih, iz kanalizacijskog šahta, izlazi uglađeni gospodin u smokingu koji na glavi nosi cilindar, a na ruci bijele rukavice. Svi, bez iznimke, u čovjeka iz kanalizacije gledaju u potpunom šoku, a onda ih on još na lošem hrvatskom s engleskim naglaskom pita za put do Preradovićeve. Ili pak druga situacija u kojoj taj isti gospodin drži šešir rukom pritisnut na zidu i tvrdi svakom koji prolazi da se pritiješnjen između šešira i zida nalazi njegova papiga pa ih on lijepo moli da samo malo pritisnu dok se on ne vrati s krletkom. A on se, naravno, ne vraća. No, nisu se prolaznici mogli odmoriti od njega. Treći je put u dugim gaćama i bos od jednog do drugog išao ispitivati mogu li mu posuditi hlače. Naime, ljubavnica ga je potjeral iz stana, muž joj je iznenada stigao kući. Iz prikrajka, gdje se to nije vidjelo, te je prolaznike i tog čovjeka snimala kamera, naravno skrivena. Bio je to Drago Bahun Čarli, jedan od onih svestranih umjetnika koje je gotovo nemoguće smjestiti u neku ladicu, opisati jednom riječi ili rečenicom.
Bio je prije svega i na početku glumac, najčešće pomoćnik režije, voditelj manifestacija, autor, scenarist. I bio je suautor i glumac u serijalu “Čovječe, ne ljuti se”, prvoj emisiji skrivene kamere na tadašnjoj jugoslavenskoj televiziji koja je zauvijek obilježila rad ovog majstora. Onima u publici ostao je najpoznatiji kao glumac, onima iza kamere kao vjerni i ustrajni profesionalac. Drago Bahun umro je 25. lipnja 1993. godine i ovog se ponedjeljka obilježava četvrt stoljeća otkad ga nema. Isto tako, 1. srpnja je i 85. godišnjica rođenja popularnog Čarlija. Pogled pun sjete Bahun je rođen u Velikom Ravnu, naselju nedaleko od Križevaca, s kojim su ga vezale brojne niti do kraja života. Od 1970. do 1989. bio je i umjetnički direktor i redatelj Križevačkog spravišća, manifestacije koja se u tom gradu održava svakog lipnja posljednjih 50 godina. No, faca je postao u Zagrebu. Najprije kao tumač uloge Petrice Kerempuha u tadašnjem kazalištu Jazavac, a onda i kao sukreator skrivene kamere.
Najsnažniju uspomenu na njega čuva njegova supruga, Irena Kersan Bahun, koja četvrt stoljeća nakon njegove smrti i dalje osjeća njegovu ljubav u svemiru. Da bi to rekla, bilo joj je potrebno manje od minute razgovora. Odmah se vidjelo koliko joj uspomena na njega znači. - Bio je brižan otac i nježan suprug. K njemu me privukao njegov osebujan pogled koji je stvarao dojam sjete i neke vrste tuge. Kad su nam se pogledi “dodirnuli”, i dogodila se za mene vječna ljubav - slikovita je ona. Upoznali su se krajem 1970-ih, a vjenčali su se 1980. Bila je 13 godina mlađa od njega, i zajedno su dobili sina Sinišu koji je jedno od troje njegove djece. Kad bi svog supruga I. Kersan Bahun morala opisati u jednoj riječi, rekla bi da je bio kontradiktoran. - Znao je biti izuzetno lijen ispijajući svoje dnevne doze kave, ali mozak mu je radio kao Baltazarov stroj. S druge je strane bio radoholičar, odgovoran, discipliniran, savjestan. Kad je radio, spavao bi dva ili tri sata dnevno. Bio je izuzetno duhovit, ali samozatajan, zbog čega su ga često opisivali kao umišljenog i bahatog, što je bio totalno krivi dojam. On je jednostavno bio svoj - opisuje svog pokojnog Čarlija Irena Kersan Bahun.
Glumački mu počeci sežu u 1950., a sredinom tog desetljeća Bahun je bio među osnivačima Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK), koje se odvojilo od dramske sekcije društva Ivan Goran Kovačić. Uz njega, novom se kazalištu pridružuju Vanja Drach, Špiro Guberina, Saša Zalepugin… Iz tih ga dana poznaje i novinar Vojo Šiljak koji je bio nekoliko godina mlađi od njega. - Dosta smo se družili, bio je, uz strah da se moje riječi ne protumače kao fraze, druželjubiv i human čovjek. Bio je dobričina i nisam ga nikada vidio ljutitog ili osornog - opisuje ga Šiljak čije se pohvale Bahunova rada natječu s ocjenama njegova karaktera. - On je zapravo bio nešto što bismo danas nazvali stand up komičarom. Nenadmašnog nastupa, a jednako dobar kao autor skečeva iza skrivene kamere. Koliko je samo godina prošlo, a sjećam se kako mu se na jednoj epizodi “Čovječe ne ljuti se” ugasio auto. I on okupi ljude oko njega, a unutra - nema motora - smije se Šiljak prisjećajući se Čarlija.
No, on ga posebno pamti po još jednoj ulozi. Uvijek kad negdje pročita ime Petrice Kerempuha, kaže Šiljak, padne mu na pamet Bahun. Jer u 1960-ima on je bio najpoznatiji upravo po toj kazališnoj ulozi kojoj je udahnuo dušu i jezik svog, križevačkog kraja. Kazalište koje danas nosi ime po liku koji je on igrao 1964. otvorilo je vrata za ljude željne satire, a sedam je sezona noćni klub Jazavca vodio Bahun. Ta ga je glavna uloga obilježila među publikom koja ga je već znala i prije nego je postao televizijska zvijezda u sedamdesetima.
#zagrebačkimemento #mementograđani

[@seadredzic6546]

skrivena kamera Pakistan

[@HrvojeJuvancic]

Znate li da je objavljivanje materijala kiji nisu u vašem vlasništvu podložno sankcijama you tubea?