I glede besmislice o "zajedničkom jeziku" (ovaj Štiks ni ne govori hrvatski, nego neki jugogulaš): Najbolji iskaz zbog čeg hrvatski i srpski nisu jedan jezik (nemogućeg i nepostojećega imena) dao je slavist Leopold Auburger: Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti. Hrvatski i srpski, te bošnjački i crnogorski nisu varijante nekoga policentričnoga jezika.Policentrični standardni jezici kao engleski, francuski, njemački, španjolski...imaju: 1. isto ime kroz povijest 2. temeljno isti pisani korpus 3. kulturno-komunikacijsko zajedništvo kroz povijest, te svijest govornika da govore istim nacionalnim jezikom 4. u bitnom su standardizirani na istom mjestu i u isto vrijeme Hrvatski i srpski su slični sjevernoindijsko-pakistanskima hindskom i urdskom, koji su bliski jezici, no nisu varijante nekoga jednoga policentričnoga jezika. U oba slučaja slična (ne ista) je jedino organska osnovica standardnoga jezika, u hrvatskom i srpskom slučaju (novo)štokavština, u urdskom i hindskom khariboli dijalekt. No, urdski i hindski nisu "zapravo" khariboli, kao što ni srpski i hrvatski nisu "zapravo" novoštokavski.Za razliku od standardnih policentričnih jezika, kao što je engleski, za hrvatski i srpski ne vrijedi ništa slično: 1. hrvatski se povijesno zvao hrvatski, ilirski i slovinski (uz regionalna imena), a srpski- srpski i slaveno-srpski 2. sve varijante engleskoga imaju isti većinski korpus (Beowulf, Piers Ploughman, Chaucer, Milton, Shakespeare, Locke, Faulkner, Hemingway..). Hrvatski i srpski korpusi se razlikuju skoro 100% (s jedne strane Sv.Sava, Dušanov zakonik, Jefimija, Dositej Obradović, Karadžić, ...s druge Baščanska ploča, Vinodolski zakon, Hrvojev misal, Vatikanski hrvatski molitvenik, Marulić, Držić, Vramec, Divković, Kašić, Kačić, Stulić, Mažuranić,...) 3. hrvatski jezik se počinje standardizirati u 16. st., ubrzava jezičnim planiranjem u 17. st., a dovršava u 19. st.; srpski jezik počinje standardizaciju u 18. st. i dovršava u 19. st. 4. ne postoji nikakvo zajedništvo u komunikaciji sve do najnovijega doba. Ni u beletristici, ni u rječnicima, ni u školstvu. Kao što u srpski jezik ne spadaju Hvalov zbornik, Divković, Belostenec, Hektorović, ...Šenoa, Kovačić, Kvaternik, Krleža, Ujević, Ladan...tako u hrvatski ne spadaju Domentijan, Pajsije, Venclović, Laza Kostić, Jovan Ristić, Dobrica Ćosić ni Borislav Pekić. To su dva međusobno razumljiva jezika, dok se bošnjački, te crnogorski tek kristaliziraju kao zasebni standardni jezici. Snježana Kordić je napisala komesarski pamflet "Jezik i nacionalizam" koji je obična papazjanija. No valja reći glavno: a) nema kriterija po kojima bi neki jezici bili varijeteti jednog jezika, a ne srodni različiti jezici, b) da i postoji- lingvistika uopće nije mjerodavna da nešto određuje, nego samo opisuje, a ovdje ne može ni opisati, c) za ta pitanja je glavna osebujnost i individualiziranost, a ne međusobna razumljivost, koja ionako varira od osobe do osobe, pa i kod pojedinca u raznim vremenima. Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti.
![Chris Langan - The Interview THEY Didn't Want You To See - CTMU [Full Version; Timestamps]](/img/1.gif)
Momci, jako lijep razgovor, koji zaslužuje nastavak u barem još par epizoda. Duh jugoslavenstva se ne može uništiti. SF SN!
Hvala Vam što pratite podcast U kontru sa Draganom Markovinom, drago nam je da Vam se ovaj razgovor dopao.
Srdačan pozdrav,
Vaše Oslobođenje
Divan razgovor, hvala.
Hvala Vama što ste tu! Drago nam je da Vam se razgovor dopao.
Srdačan pozdrav,
Vaše Oslobođenje
@oslobodjenje1943 vrlo rado pratim Markovinu, odnedavno Laku. Ta vrsta medija me inspirira i zabavlja. Hvala Vama i lijep pozdrav
Nama jes nametnut rat ( agresija ) al to ne znaci da smo naivci
I glede besmislice o "zajedničkom jeziku" (ovaj Štiks ni ne govori hrvatski, nego neki jugogulaš): Najbolji iskaz zbog čeg hrvatski i srpski nisu jedan jezik (nemogućeg i nepostojećega imena) dao je slavist Leopold Auburger: Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti.
Hrvatski i srpski, te bošnjački i crnogorski nisu varijante nekoga policentričnoga jezika.Policentrični standardni jezici kao engleski, francuski, njemački, španjolski...imaju:
1. isto ime kroz povijest
2. temeljno isti pisani korpus
3. kulturno-komunikacijsko zajedništvo kroz povijest, te svijest govornika da govore istim nacionalnim jezikom
4. u bitnom su standardizirani na istom mjestu i u isto vrijeme
Hrvatski i srpski su slični sjevernoindijsko-pakistanskima hindskom i urdskom, koji su bliski jezici, no nisu varijante nekoga jednoga policentričnoga jezika. U oba slučaja slična (ne ista) je jedino organska osnovica standardnoga jezika, u hrvatskom i srpskom slučaju (novo)štokavština, u urdskom i hindskom khariboli dijalekt. No, urdski i hindski nisu "zapravo" khariboli, kao što ni srpski i hrvatski nisu "zapravo" novoštokavski.Za razliku od standardnih policentričnih jezika, kao što je engleski, za hrvatski i srpski ne vrijedi ništa slično:
1. hrvatski se povijesno zvao hrvatski, ilirski i slovinski (uz regionalna imena), a srpski- srpski i slaveno-srpski
2. sve varijante engleskoga imaju isti većinski korpus (Beowulf, Piers Ploughman, Chaucer, Milton, Shakespeare, Locke, Faulkner, Hemingway..). Hrvatski i srpski korpusi se razlikuju skoro 100% (s jedne strane Sv.Sava, Dušanov zakonik, Jefimija, Dositej Obradović, Karadžić, ...s druge Baščanska ploča, Vinodolski zakon, Hrvojev misal, Vatikanski hrvatski molitvenik, Marulić, Držić, Vramec, Divković, Kašić, Kačić, Stulić, Mažuranić,...)
3. hrvatski jezik se počinje standardizirati u 16. st., ubrzava jezičnim planiranjem u 17. st., a dovršava u 19. st.; srpski jezik počinje standardizaciju u 18. st. i dovršava u 19. st.
4. ne postoji nikakvo zajedništvo u komunikaciji sve do najnovijega doba. Ni u beletristici, ni u rječnicima, ni u školstvu. Kao što u srpski jezik ne spadaju Hvalov zbornik, Divković, Belostenec, Hektorović, ...Šenoa, Kovačić, Kvaternik, Krleža, Ujević, Ladan...tako u hrvatski ne spadaju Domentijan, Pajsije, Venclović, Laza Kostić, Jovan Ristić, Dobrica Ćosić ni Borislav Pekić.
To su dva međusobno razumljiva jezika, dok se bošnjački, te crnogorski tek kristaliziraju kao zasebni standardni jezici.
Snježana Kordić je napisala komesarski pamflet "Jezik i nacionalizam" koji je obična papazjanija. No valja reći glavno: a) nema kriterija po kojima bi neki jezici bili varijeteti jednog jezika, a ne srodni različiti jezici, b) da i postoji- lingvistika uopće nije mjerodavna da nešto određuje, nego samo opisuje, a ovdje ne može ni opisati, c) za ta pitanja je glavna osebujnost i individualiziranost, a ne međusobna razumljivost, koja ionako varira od osobe do osobe, pa i kod pojedinca u raznim vremenima.
Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti.
❤❤❤❤❤❤