Bozidar Bozo Djukic - Pogibija Scepana Nikcevica A - (Audio 1984)
HTML-код
- Опубликовано: 8 сен 2024
- Label and copyright Jugodisk & Bozidar Bozo Djukic
Zabranjeno svako kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale!
Music: Bozidar Bozo Djukic
lyrics: Niko R Vucinovic
Arr:
Video :Goran Kapor
Tuzna i zalosna pjesma otpjevana vrhunski svaka cas guslaru Dukicu .
Jedan je Vlado Sipcic 🙏🙏🙏
Он оствари разбојничку миса,
и крваву легенду записа,
на кумовска врата и прозоре,
да се прича док је Црне Горе.
Крвљу им је огњиште залио,
а свијећу крсну угасио,
да се многи са ужасом сјећа,
шта је људска напасти несрећа.
...
Од данас ће Санџак бити миран,
И Владо је Шипчић ликвидиран.
Zalosna a odpjevana vrhunski .
Слава и милост од Бога јунаку Владимиру Шипчићу
Крвљу им је огњиште залио,
а свијећу крсну угасио,
да се многи са ужасом сјећа,
шта је људска напасти несрећа.
Да се Ружа дигне овог дана,
не би клела кнеза од риђана,
Нит кунила свог ђевера Живка,
не остави снаху у крвника.
Већ питала Никчевић Шћепана
колико је задобио рана.
Поносна би била на потомка
та лијепа кршна црногорка
Za guslara Dukica sta reci nema komentara vrh .
Djukic naj bolji Guslar, svih vremena! To moze samo srpska majka da rodi...
Sta su onda Branko, Djoko, Bosko, Miso Popovic, Vujovic, Segrt ako je Djukic Bozo najbolji?
Pocivao u miru Bozijem moj ucitelju! Nikada i noko nece postici u ovoj vrsti predanja! Trebalo te sahraniti pored Vladike za zasluge.
Vlado Šipčić je bio srpski vitez
Шћепан Никчевић је био српски витез
Шћепан Никчевић је био српски витез
djukic je bio vrh
Hoću jednu pjesmu ispjevati
Znam da će me drustvo saslusati
Neću pjevat o ratnoj prošlosti
No o divnoj krilatoj mladosti
i jednome udesu teskome
Sto ostavi tugu rodu svome
To je bio cvijet od mladića
Desna ruka braće nikčevića
Koji ropstva ne priznase lance
Nego svakom zatvorise klance
Nikcevici stoje na biljegu
Na ovome balkanskom brijegu
Đe se lovćen s gromovima bori
I đe njegoš gorski vijenac stvori
U Stubicu ljudsku kosturnicu
Dusmaninu nesitu grobnicu
Gusle moje srpski razgovore
Neka vaše strune progovore
Uz tonove najljepše na svijetu
Da opjevam sudbinu prokletu
Tragedija za četiri doma
Zle nesreće ljudskoga poloma
Na hiljadu devete stotine
Sedamdeset i prve godine
U oktobru dvades cetvrtoga
Dođe Veso do auta svoga
Do ogromne teretne mašine
Ne znajući da će da pogine
Još se zora ne raspuča s danom
A veso se razgovara s nanom
Danas moram putovati nano
Al mi nije auto ispravno
A majka ga savjetuje na to
Poslusaj me moje milo zlato
Ti poslusaj tvoju majku staru
Nemoj vozit auto u kvaru
Nego sine auto opravi
Pazi sine negdje ne zaglavi
Slušam majko roditelju mio
Sto puta sam na dalji put bio
Pa sam srećno vozio auta
Biće tako i ovoga puta
Sreća me je svukuda služila
Dovidjenja majko moja mila
Ajde sine nek te sreća prati
Pa se zdravo i veselo vrati
Sa autom stiže do Čapljine
Al kvar bješe veći od mašine
Treceg dana od kad je pošao
On je majku telefonom zvao
Da mu pošalje nešto više para
Mora ostat poduže zbog kvara
I sjutradan opet zove tako
Primio sam pare mila majko
Nego Veso danas tamo kreće
Izvjestiti moram preduzeće
I naloge uzet za opravku
Vijest takva razveseli majku
Dobro sine odmah vamo kreni
Da ti majka večeru pripremi
Zle sudbine sto podmuklo kleči
Mladog Vesa u svemu spriječi
Radost ga je obuzela neka
Ko da društvo iz nikšića čeka
Kad noć svjetlost oduzima danu
U tom “fiat” iz nikšića banu
U Čapljinu susretose Vesa
Veselje se ori do nebesa
Đe ste pošli Veso ih zapita
Krenuli smo poslovno do Splita
Veseli se društvo najmilije
Svi birani momci i delije
Po redu ću kazat im imena
Svi iz dobrih kuća i plemena
Nikčeviću veso bješe prvi
Divna stasa a spartanske krvi
I da ga je porodila vila
Ne bi ljepseg momka odgojila
Napajala kapljicama rose
I u svoje povijala kose
Pjevala mu pjesme uspavanke
Snjim šetala zorom na uranke
Hranila ga šećerom i medom
Kitila ga momačkim pogledom
Pa ga dala kući nikčevića
Da se sa njim ponose i kite
Jer bijaše duše plemenite
I snjima se podiže i cvjeta
Al subina ne dade prokleta
Drugi bjese Kovačević Stevo
Sto tek život bješe započeo
A unuk je slavnih prađedova
Plemenite krvi sokolova
A treći je Dakoviću Đoka
Iz Grahova mjesta sokolova
Gdje još sablje stoje i handzari
I medalje sto dobise stari
Onda bješe Smiljanić Dragane
On cetvrti bijase po redu
Uvrga se bjese po izgledu
Na kućiće i odzakoviće
Kitio je bratstvo Smiljanice
Kad jedoše i malo popiše
Tu dogovor jedan napravise
Da zbog toga na autu kvara
Odu skupa do grada Mostara
Tamo nadju za motor dijelove
i obave službene poslove
“Fiat” kola nikšićkog “napretka”
Kod Zatona dočeka prepreka
Drugi “fiat” od grada mostara
Sa strane ih kači i udara
Put im suži a pravac oduze
Nikšićane panika obuze
Pred očima vide smrt gotovu
Nema koga u pomoć da zovu
Ni pomena onog koga žude
Sve potraja manje od sekunde
Nego kola u vazdušnom padu
Iznenada napustiše dzadu
A Neretva kao da se ljuti
Dočeka ih u zagrljaj smrti
No poslusaj šta je bilo dalje
Zemlja nebu tužni vapaj šalje
Nebeska se uzburkala lađa
Ko uvijek kad se smrt događa
Crni mrak je zemlju poklopio
Oblak gusti mjesec zaklonio
Utrla se nebeska kandila
Nesreca se teška dogodila
A Neretva u kanjonu huči
Momačka se mladost u njoj muči
Na dnu rjeke gdje vjetar ne puše
Mladi momci ispuštaju duše
Bez vazduha i žarkoga sunca
Izgubise otkucaje srca
Tužnog bola velike žalosti
Nestadoše četiri mladosti
“Fiat” kola talijanske marke
Neće njine razveselit majke
Neće sestre u zagrljaj s vrata
Dočekati više svoga brata
Ni brat s bratom ići na igranke
i zajedno biti pokraj majke
Djeca neće više zvati tatu
Vješat im se ljubazno o vratu
I nevjeste viđet svog supruga
Vječno će im za njim ostat tuga
Svijema će ostat roditelji
Dovijeka za njima u želji
Tužna vijest iz grada Mostara
U nikšiću uzbudjenje stvara
Grozna vijest po nikšiću hoda
Četvoricu progutala voda
Glas je stigo brzo do “napretka”
Nestade vam četiri čovjeka
Nestade vam preduzeću dika
Dva šofera i dva službenika
Veso Stevo Đoko i Dragane
Divne mlade glave odabrane
Tužna pošta crnu vijest nosi
Roditeljska srca da pokosi
Teško im je primit ovu vijest
Mora im se pomutiti svijest
Tragediji teskoj da se čude
Od velikog bola da polude
U tri doma vijest potvrdjena
A za Vesa baš se tačno ne zna
Jeli i on poginuo s njima
il pošao svoijem kolima
Dobra vijest bila bi u želji
Da vesovi čuju roditelji
Nego druga slika sjenku baci
Nešto stalno pristižu rođaci
Pa svak voli čuti brate mio
Jeli Veso kući dolazio
Svak se boji nevesela glasa
Pa mu oca pripitkuju Vasa
Ja sam čuo on govori njima
Za trojicu tužna vijest ima
A za Vesa ja mislim rodjaci
Da će zdravo i živ doći majci
Žao mi je svakog podjednako
Stevova me vijest muči jako
Jer je s Vesom ne razdvojan bio
Srce mi je moje pokosio
Gleda Vaso šta se dalje zbiva
Pa suprugu kod sebe doziva
Slušaj Ruža što ću govoriti
Veso treba odijelo kupiti
Odijelo od štofa crnoga
A zbog steva druga premiloga
Crnu mašnu i košulju crnu
Neka nosi kad ih mrtve vrnu
Tako reče roditelj pošteni
Što svačiji karakter cijeni
i svakoga u teškim mukama
On prihvaća objema rukama
Častan pošten sa životom se bori
I poštenu porodicu stvori
Pa je sina Vesa od malena
Odgajao časna i poštena
Da u društvu kad god treba ode
I da bude vesele prirode
A Veso je s pažnjom savjet prima
I društvo je ne izmjerno ima
Omiljen je kod svijeh rođaka
Bio u red najboljih momaka
Đevojke mu ime vezijahu
Na jastuke sto ruho spremahu
Tako Vaso priča s rodjacima
Iskru nade u mislima ima
Neće misli biti takve sreće
Da mu veso doć živ kući neće
Al nadanje u zivotu vara
Ljudsko srce češće puta para
Malo nade toga puta bješe
Dok vijesti tužne dolećeše
Kao da su sašle sa nebesa
Slušaj Vaso tebe nema Vesa
No pogibe u neretvu mutnu
Sluša Vaso ovu vijest tužnu
Vijest sluša hoće da izludi
Srce tužno udara u grudi
Svijest mu se pretvara u dugu
Ko će ovu podnijeti tugu
Pred oči mu neka teška tmina
Čini mu se u njoj vidi sina
A Neretva mutna i krvava
U njoj Veso vječnim sanom spava
Od jada bi zemlja proplakala
Vasiona zvijezde uspavala
Sjajnom suncu svjetlost ugasila
I vjecnom ga tmušom obavila
Iskru ljudsku splela u svijecu
Crnoj zemlji spalila nesreću
I sudbinu sto podmuklo čeka
Da uništi nevina čovjeka
Da ne bude plača i jauka
I da svijet oslobodi muka
Sunce neko drugo da se rodi
Da nestane zla u mutnoj vodi
To sve čovjek sanjari u želji
No sto Vesu rade roditelji
Majka mu se sa mislima bori
Pa riječi tužne progovori
Vesu sliku gleda s oba oka
Poče tužit kitna crnogorka
Nevolja je ruži da zatuži
Jer joj tuga oko srca kruži
Veso sine kuku sreco moja
Liš ostatka tvoga brata Koja
I ostale naše porodice
Kuku sine naša uzdanice
Suze roni kupati se može
Šta bi ovo s Vesom mili bože
Kakva te je naćerala sila
Te izgubi glavu srećo mila
Sto ne osta u tvoje auto
No mi srce posiječe ljuto
Tuži Ruza za srce ujeda
Pa mu sliku ljubi i razgleda
Dvije sestre vasove premile
Pune čaše otrova bi pile
Mile sestre Tanja i Dragica
Rone suze i ne suše lica
Diko naša sunce ogrijano
Sto prestade grijat tako rano
Sunce naše jabuko od zlata
Sto ostavi tvog voljenog brata
Da te sanja i u snu doziva
Sto se ovo kod nas brate zbiva
U sred tuge i takvog leleka
Službenici dodjoše “napretka”
Ne čekaše no dodjoše zorom
A na čelu s njinim direktorom
Snjima skupa Vesovi rodjaci
Da ga mrtva doćeraju majci
Kad dođoše na mjesto nesreće
Plan ovakvi izda preduzeće
Da se zove gnjuračka ekipa
Sto će mjesto odmah da ispita
A odmah će moći da se snadju
Potopljene ljude da pronadju
Pa na zahtjev ljudi iz “napretka”
Za ekipu ne bješe prepreka
Odmah dođe gnjuračka ekipa
Admirala Grubeljić Josipa
Na Zatonu a kod mjesta Bune
I posao zapocese tune
Spustila se odana ekipa
Svako mjesto u kanjonu pipa
Izvježbana ekipa poznata
U rijeci pronadje “fijata”
U “fijatu” Kovacevic Stevo
Za volanom nepomično sjeo
Pokraj Steva Dakovića Đoku
Pronadjose u vodu duboku
Posle duzeg i napornog rada
Pronađoše Vasa iznenada
Malo dalje uz rečno korito
Raširio ruke ponosito
Ko kad ginu veliki junaci
Mislio je da se spasi majci
S mnogo muke ali treceg dana
Pronadjose Smiljanić Dragana
Stihovi su na svijetu mali
Da bi covjek moga da zahvali
Toj odanoj ekipi ronačkoj
Što broj smanji tragediji našoj
Pa bih sada i ustihu reka
Hvala vama ljudi dovijeka
Nikšić tužno ocekuje žrtve
Porodice iščekuju mrtve
A gradjanstvo sto ga boljeg nema
Tužan doček mrtvima priprema
Doček sprema njino preduzeće
Al tu ono samo biti neće
Nego svako u nikšiću gradu
Da im počast i odanost dadu
Pa skupstina opštine nikšića
Sprema doček četiri mladića
I humanost gradskog komiteta
Za nestala četiri mladeta
Ispoljise svi skupa ko braća
Dug ljudima nezaborav vraća
Kada noći deset ipo bješe
Tužno kola nikšić zasvjetlješe
Nasta jauk i muka velika
Prepuklo bi srce i krvnika
Suze liju ko kad pada kiša
Poče žalost i tuga najviša
Čitav nikšić gorčinu ispija
Jer je ovo nova tragedija
A bedem se Onogošta grada
Tužno stresa od velikih jada
A prošlost ga mnogo ne tangira
Okle zrtve kad je doba mira
Pa čuđenje i tugu ne krije
Taj spomenik naše tragedije
Auta se pred dom ustavise
I dolazak bolno najavise
Doprati ih drustvo preduzeća
I njihova rodbina boleća
Nikcevici sa više auta prate Vesa sa dalekog puta
Đe su gore i brdsko bespuće
Dokle dođe do vjecite kuće
Tjela mrtvih u dom postaviše
Crnim platnom stolove prekrise
Odredise kovčeg do kovčega
Otac majka do sina svojega
Braća sestre i rodbina uža
I supruga kraj voljenog muža
I počasna straža preduzeća
Da im počas oda i poveća
Pa drštveni mnogi predstavnici
I najbliži njini saradnici
Vijenaca ima na stotine
Sto prilažu za zasluge njine
Tužna slika nikšić se prolama
A pristiže narod u masama
Svo gradjanstvo i sva preduzeća
Da izraze dadu saučešća
Bol i tuga na srce se nižu
Telegramska saučešća stižu
Od rođaka i od poznanika
Iz gradova naših republika
Saučešća na stotine ima
Sto Vesova porodica prima
Stižu usred prebolnoga stana
Svjedocanstvo ljudskog poštovanja
Stoje grupe nikšićih mladića
Kraj kovčega Vesa nikčevića
Suze rone smjerno se klanjaju
I izraze saučešća daju
Žale Vesa i ne kriju tugu
Sto poslednji put prilaze drugu
Ide četa čela namrštena
Međju njima vesa živa nema
Da ih s pjesmom omiljenom srete
Duni vjetre ozdolj kraj neretve
Pa ga zato oni žale sada
Sto ga crna zemlja uze mlada
Takvog druga i silnoga momka
Rijetko će rodit crnogorka
Srce lava u grudi je ima
Junačke je tradicije prima
Da svakome pomogne u nuždi
Pred teskocom nikad se ne snuždi
Čovjeka je gleda u istini
A dizao pravdu na visini
Veselio drugu i rođaku
Domovinu volio ko majku
Sad odlazi da mu mladost vene
Al ostavlja sjajne uspomene
Jer se čovjek rađa i umire
A zaslugom u vjecnost dopire
Baš to kaže i vječita lista
Dobro djelo uvjek će da blista
Tako društvo s Vesom razgovara
Pokraj mrtvih plač se više stvara
To prvoga novembra bijaše
Noć se crna danu primicaše
Na domu se zatvorise vrata
Poslije podne tačno u dva sata
Poginule izniješe ljude
Porodice hoće da izlude
Postaviše četvoro nosila
Na auta sto su pred dom bila
Pa im govor održaše duži
i povorka na groblje produži
Pred povorkom posmrtna muzika
Počast im se odaje velika
Jecaj i plač vrhunac dostiže
I povorka po kraj groblja stiže
Ustavi se nepregledna masa
A Vučinić Mijo bolna glasa
Govor drži sa tugom se bori
A muški se drži i govori
Žali ljude svoga kolektiva
Bol i tugu za njima ne skriva
Pa u svojoj prvoj rečenici
Obraća se njinoj porodici
Kolektivu što proliva suze
Sto im dobre ljude smrt oduze
I gradjanstvu nikšićkoga grada
Što im ovaj slučaj teško pada
Redom tugu blaži porodično
Kaže da smrt ne bira obično
Ali niko ko ona ne bira
Rodu ljudskom nikad ne da mira
Postavi je na put sila neka
Te mam uze četiri čovjeka
Kleta sudba grozno se igrala
Najbolje je ljude odabrala
i drugove našeg kolektiva
Smrt prokleta sve je zato kriva
Bol za sinom bratom i unukom
Milim ocem i vjernim suprugom
Ne može se smanjiti nikako
Ja cijenim svakog podjednako
Na svom radu kući i u gradu
Sve od sebe želješe da dadu
Nikad za njih ne bješe prepreka
Pravo ime stekoše čovjeka
Dokle sunce na nebesa sija
Pamtice se ova tragedija
A njihova djela i imena
Biće čvrsta ko granitna stijena
Još kad srce od bolova ječi
Volio bih pronaći riječi
Da opišem njihove zasluge
Karaktere i vrline druge
Al sam srećan što im djela zbore
O njihovoj prošlosti govore
Pa dok bude ljudi i vjekova
Uspomena sjajiće njihova
To njihove najbliže nek snaži
i bolove velike ublaži
Jer je život trnovita bašta
Gdje čovjeku događa se svašta
Niko ne zna šta zla ura nosi
Kad će nekom srce da pokosi
Pa je čovjek uvijek na metu
Tom zakonu strašnom na svijetu
Sve podnijeti sto ga snađe mora
Jer je tvrđi od ikakvog stvora
Tužne misli mora salomiti
Razgovora ljudska prihvatiti
Bol i tugu da salomi prvi
Ne dat umu da se obestrvi
i dokazat primjerom muškijem
Kao Vaso za sinom svoijem
Taj ću primjer iznijeti evo
Reče kad je poginuo Stevo
Kad ga uze sila sa nebesa
Neka nema ni mog sina Vesa
To je primjer velikijeh ljudi
Što nemoćnog iz mrtvila budi
Primjer čojstva i divnih vrlina
U momentu kada gube sina
Sad u ime našeg kolektiva
Koji tugu i suze me skriva
i u ime njine porodice
A sa ove tužne pozornice
Želio bih zahvaliti svima
Na ovakvu žalost prisutnima
Građanima niksickoga grada
Velika im zahvalnost pripada
Građanima iz mostara grada
Zbog zaslužnog i pohvalnog rada
Kod teškoga i mučnoga stanja
Pokazase svoja zalaganja
A posao obaviše skupa
Službenici Mostarskoga “sup”-a
Sa drugarskim i čovječnom likom
Predvodjeni svojim načelnikom
Ugostiteljskom kolektivu “buna”
Zbog njihova zalaganja puna
Kolektivu “autoremontu”
Za veliku paznju i dobrotu
Ronilackoj ekipi iz splita
Admirala Grubeljic Josipa
Pa mi duznost nalaze čovjeka
Da zahvalim svima dovijeka
A ranjene porodice njine
Nek utješe velike istine
Suza žalost čovjeku otkriva
i ranjeno srce kolektiva
Tužnu sliku niksickoga grada
I gradjanstva prisutnoga sada
Zbog ovoga slučaja patimo
Sto moramo da ih sahranimo
Poginula četiri čovjeka
Usred gorkih suza i leleka
Divna prošlost nek im djela zrači
Jer bit covjek uvijek mnogo znači
Želim s ovog tužnoga rastanka
Da im bude crna zemlja laka
Nek im prošlost vjecnost obasjava
i neka im bude vjecna slava
Kad to reče i govor završi
Rekao bi da se nebo sruši
Tama oblak u zagrljaj prima
Zemlja doček priprema mrtvima
Tad najteže nastupaju rane
Donesoše mrtve da sahrane
Nastupaju nevidjene muke
Ljudi svijest gube u jauke
Tužno pište porodice njine
Odlijezu okolne planine
Teško li je sokolu bez tića
Teško li je braći nikčevića
Podnijeti rane u te dane
I odnijet Vesa da sahrane
Pa niz lice liju suze vruće
Nose vesa do vjecite kuće
I spuštaju u vjecitom stanu
Gdje se zora ne raduje danu
Ne dolazi proljeća i ljeta
Nego tama obavija kleta
Sudba ljudska s nebeskog ekrana
Nikad neće biti ispitana
Tuga radost stalno potiskuje
i uvijek nesreći kumuje
Tek sto covjek uzme dah mladosti
Sa životom mladim se oprosti
Grozni li su ovi oproštaji
Kada tama mjesto sunca sjaji
Kad se Vaso sa Vesom razdvaja
Da od vjecnog pati uzdisaja
Majka ruža čekat danom jutrom
Kad će Veso doći sa autom
Brat i sestra gledat put zapada
Ide’l veso iz mostara grada
A rodjake neka velja sila
Ostavi ih bez desnoga krila
Teško li je kući nikčevića
Izgubiti ovakvog mladica
Pa svak jednu miso izražava
Mili Veso neka ti je slava
Uvijek cvijece na grob će mu biti
Sto će Vesov spomenik da kiti
Burnu mladost i momačke dane
i riječi skromne napisane
Divni zraci sjajne poezije
Uspomene njegove da grije
Pa i zvuci prelijepe lire
Da mu nikad ime ne umire
Autor teksta: Milivoje-Mićko (Ilije Stanina) Nikčević
Mesto: Nikšić-Klicevo
Godina:1971
Znalise koje bio šćepan nikckevic
Narodna vlast. Ozna
🇷🇸🇷🇸🇷🇸🇷🇸💪💪💪😁😁😁
Zalost
ŠĆEPAN DOĐE DO RIBAREVINE, SELO LEŽI MEĐU TRI PLANINE
Ludi Djare
Komunistička propaganda.....Šćepan je bio čestit i dobar čovjek....nailazio je Vlado Šipčić i pozdravljao se sa Šćepanom....poštovali jedan drugoga...svjedočenje Šćepanovog zamjenika iz Miločana u patroli...Šćepana je ubio brat Anin...Vlado je već tada bio van granice.....
N
Junaku koji je ubio covjeka ni kriva ni duzna nije on u Zabljaku nista radio znao je kako bi prosao
Петокрака симбол мрака
E sad su krstovi i islamske lune simboli svjetlosti 🤣🤣
Sad vam je baš dobro