Klapa Prkno - Ti držiš me

‪@MMXXIV-h4o‬
Dragi dnevniče,
Noćas sam ga opet sanjala. Stari mornar s bradom poput morske pjene, koja mu se vitla oko lica poput spletova zaboravljenih priča. Sjedio je na klupi uz luku, gdje valovi lome sunčeve zrake u tisuću bisera, a u ruci drži mobitel - moderno za čovjeka čije oči nose dubine svih oceana koje je ikad preplovio.
Piše komentar. Dugo, mukotrpno, kao da svaku riječ vadi iz dna duše. Čitam mu s usana kako šapuće na jeziku valova i vjetra. Ali čim pritisne "pošalji", odmah ga obriše. Kao da su mu riječi poput mjesečine na vodi: prelijepe da bi trajale, prekrhke da bi ostale.
Zašto to čini? Možda se boji da će netko previše razumjeti. Ili pak ne želi da mu riječi postanu sidra, već ih pušta da plutaju u beskonačnom moru, slobodne poput njegovih misli. Svaki put kad ih izbriše, osmijeh mu se razlije po licu, tih i tužan, kao da je upravo pronašao blago i odmah ga bacio u ponor.
Razmišljam o njemu cijeli dan. Kako je to romantično - biti ljubitelj prolaznosti. Pisati ljubavna pisma svijetu koja nitko nikad neće pročitati. Kao da svaki komentar bude mali oproštaj, molitva bez odjeka, ili možda poruka u boci koju su valovi već odlučili potopiti.
Ništa nije trajno pa ni misao. A ipak, svaka izbrisana rečenica ostavlja trag u eteru, poput krila galebova što zacrtaju put kroz maglu. Možda smo i mi samo takvi komentari - trenuci koji se pojave, zablistaju i nestanu. A on, mornar bez broda, uči me da je i to dovoljno.
Neka ga noćas ponovno sanjam. O moru koje nosi sve naše neizgovorene riječi. O čovjeku koji voli dovoljno jako da pusti da sve ode. A ja... možda ću i ja sutra napisati komentar koji ću odmah izbrisati. Samo da osjetim tu slobodu.
Laku noć, dnevniče.
Tvoja koja promatra valove
---
P. S. Ako ikad odgovori, pitat ću ga je li znao da su najljepše stvari one koje ne možemo zadržati. Ali možda je već to odgovor.