Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić (zikrullah 10.10.1989. g.)

Preuzeto od: Hanefijski mezheb
Šejh hafiz Mustafa ef. Mujić rođen je 15. 5. 1910. godine u Rogatici od oca Osmana i majke Fatime. Majku nije zapamtio jer je preselila na Ahiret u Bosanskom Novom za vrijeme prvog svjetskog rata. Slabo se sjeća i oca koji se, kada se vratio iz rata, razbolio i umro. Šejh-hafiz, kao siroče bez oca i majke, odrastao je u dedinom i naninom okrilju. Dedu i nanu je izuzetno volio i pazio. U posljednjim časovima njihovog boravka na ovom svijetu Šejh-hafiz im je hizmetio i njegovao ih. Prije vojske se oženio sa Bahtanović Hasnijom iz Karačića (selo nedaleko od Rogatice) koja tada imaše svega 16 godina. Nana nije doživjela ženidbu svoga unuka, dok je dedo preselio na Ahiret devet mjeseci poslije ženidbe.
Nakon osnovne škole završio je rogatičku medresu i u isto vrijeme radio u pekari. Nakon završetka medrese Šejh-hafiz radi kao imam u Karačićima, zatim u Džedovićima - okolnim rogatičkim mjestima. Šejh-hafizova žena Hasnija ukupno je rodila sedmero djece, šest kćerki i jednog sina: Fatimu (1934.), Osmana (1936.), Nuru (1938.), Muliju (1941.), Hajriju (1944.), Eminu (1947.) i Aišu (1950.). Osman, Mulija i Hajrija su preselili na Ahiret u svom djetinjstvu. Osman je umro u Rogatici, Mulija u Karačićima, a Hajrija u Sarajevu za vrijeme rata. Svo Šejhovo potomstvo potiče od preostale četiri kćerke.
Šejh-hafiz je bio više puta u muhadžerluku. Prvi put je bio na Kosovu kao vojnik. U tom vremenu supruga Hasnija je živjela u Rogatici ne znajući da li je on uopće živ. Godinu dana je sa Fatimom, Nurom i malom Mulijom provela u tuđoj kući pod vrlo teškim uvjetima života, jer je njihova porodična kuća izgorjela. To je bila prva godina rata. Posebno je važno spomenuti da je ona tada imala jednu ogru (koja bijaše u to vrijeme na cijeni) koju je cijelu potrošila da bi sebe i svoju čeljad spasila od gladi.
Kada se vratio sa Kosova, izbjegao je u Sarajevo sa ženom i djecom i tamo počeo raditi kao imam u džamiji na Bistriku. U proljeće koje je uslijedilo nakon dolaska u Sarajevo Hasnija se ponovo vratila u Karačiće sa djecom da posije povrće bojeći se gladi, dok je Šejh-hafiz ostao u Sarajevu radeći sa djecom. Kada je nastupila jesen, odnosno, kada su počeli ubirati plodove posijanih usjeva, Hasnija je vozom slala krompir, pšenicu i druge plodove u Sarajevo. Pred sami kraj jesenje žetve, četnici su ih zarobili i odlučili strijeljati. Svo seosko stanovništvo koje su činili isključivo žene i djeca su poveli na mjesto strijeljanja. Međutim, na putu do odredišta pojavio se neki Srbin koga su, inače, smatrali ludim, koji je nagovorio Hasniju i par žena da skrenu u jednu njivu zasijanu kukuruzima, što su one i učinile. Nakon što su uspjele da pobjegnu četničkoj bandi čule su, krijući se po kukuruzima, pucnjeve iz vatrenog oružja, koji su označavali kraj životne priče preostalih zarobljenih seljana. Kćerke Nura i Fatima su živi svjedoci ovog teškog događaja. Odatle se Hasnija uspjela izvući i vratiti u Sarajevo. Ovo je opis samo jednog od teških trenutaka u životu Šejh-hafiza i njegove porodice. Njih je bilo mnogo više. Treba spomenuti da se samo tri puta vraćao iz Sarajeva u Rogaticu, što dovoljno govori o iskušenjima koja su ga kroz život pratila.
Veći dio ratnog vremena Šejh-hafiz je proveo u Sarajevu radeći u spomenutoj džamiji. Pred kraj rata je i hifz završio za osam mjeseci. Muhaffiz mu je bio kurra-hafiz Hadžijahić. U Carevoj džamiji po završetku II svjetskog rata proučena mu je dova.
S obzirom da su i poslije drugog svjetskog rata muhadžire izgonili iz stanova, Šejh-hafiz je bio prisiljen vratiti se ponovo u svoje rodno mjesto gdje nastavlja imamsku službu u Dobračama. Ovdje se zadržao svega osam mjeseci, nakon čega se prebacuje u Palež kod Kiseljaka, gdje živi od 1946. do 1993. ratne godine. U dugom periodu boravka na ovom mjestu, kao imam radio je prvo u Kiseljaku, zatim i pod Duhrima, a svakako najveći dio radnog vremena proveo je u Paležu. Činjenica koja govori da se skoro dvije godine pokrivao kaputom, a žena sa djecom jednim pokrivačem (koga su jedino posjedovali) dovoljno govori u kakvom je finansijskom stanju živio ovaj skromni čovjek. Osim toga, tadašnja plata je bila godišnja, a ne mjesečna, i to u obliku namirnica koje su seljani sabirali. I pored toga, svaki dan osim petka radio je neumorno po nekoliko sati sa djecom, učeći ih kur'anskom pismu, imanskim i islamskim šartima i drugim temeljnim vjerskim dužnostima. Djeca koja su pred njim učila i danas se prepoznaju kao dobri i temeljiti učači Kur'ana. Više na linku:
hanefijskimezh....