Видео

Da li je moguće da sve ove vaše objave nemju skoro niti jednan jedino komentar? Ma bravo!

Jako lijepo otvorenje izložbe. moj djed Roman je umro 1973 a ja sam se rodio 1972 tako da se ja svog djeda na žalost ne sjećam. Kako to da se tek sada u javnosti pojavljuje informacija o dr. Romanu Majnariću i prvoj slici Ljube Babića ? Zato je je moj otac Nikola umro 2015 godine i meni je trebalo 3 godine vremena da dođem do svih tih stvari i sve očeve stvari i stvari od mog djeda sortiram i popišem i kategoriziram. Te je Gradski muzej Varaždin i Državni arhiv Varaždin je od mene u otkupio oko 30 kutija preko 3000 fotografija, razglednica, dokumenata i slika jer moj otac i djed nisu nikad ništa bacali nego su čuvali. Tako da sam imao dokumente i knjige i fotografije od 1890 godine do danas. Većinu toga je arhiv i muzej otkupio. Nešto sam i donirao Muzeju. Sve je to u arhivu Varaždin i u Muzeju sada. Moj otac je napisao biografiju svog oca, mog djeda Romana, a ja sam si uzeo vremena pa sam o Romanu napravio i jedan kratki dokumentarni film ruclips.net/video/8Yuh3fLZR5M/видео.html Zatim sam na Wikipediji napravio Romanovu biografiju hr.wikipedia.org/wiki/Roman_Majnari%C4%87 a pošto je moj djed Roman imao 2 sina Nikolu (moj otac) i Juricu i pošto sam i o njima znao nešto ali ne sve, uzeo sam si truda te sam i o njima napravio njihove biografija na Wikipediji Stariji sin Jurica hr.wikipedia.org/wiki/George_Majnarich i mlađi sin Nikola (moj otac) hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Majnari%C4%87_(lije%C4%8Dnik). Da, ja isto živim u Varaždinu, i prva slika, prvo ulje na platnu Ljube Babića iz 1908 godine je u mom posjedu. Dakle usmenom predajom mi je moj otac pričao o mom djedu, tako da znam da su se Ljubo Babić i moj djed upoznali u Zagrebu, jer su zajedno išli u Gimnaziju i zajedno su sjedili u klupi i tako su postali najbolji prijatelji. Ljubo Babić je portretirao mog djeda 1908 godine, dakle dok mu je bilo 18 godina, jer su i Ljubo i moj djed Roman rođeni 1890 godine. Te su bili generacija. Kasnije je moj djed upisao fakultet se je otišao na studij veterine u Budimpeštu i kasnije u Beč, a onda je počeo I svjetski rat, moj djed je bio 4 godine u ratu i čitavo vrijeme je sa sobom nosio sliku Ljube Babića, jer ga je to vezalo na lijepa dane školovanja u Zagreba kad je išao u Gimnaziju i to mu je obnavljalo sjećanja na svog najboljeg prijatelja iz škole Ljubu Babića. Nakon rata 1918 djed je došao u Varaždin. Živio je kao podstanar u centru Varaždina u Bakačevoj ulici Kasnije se oženio i kupio kuću na Trgu bana Jelačiča od gospođe Flore Blis Flora Blis Hoffmann je bila iz imućne Židovske obitelji. Bila je baka profesora filozofije Branka Despota. A njezin suprug je bio Rudolf Blis. zbl.lzmk.hr/?p=2459 moj djed je vodio i gradsku klaonicu, i ispitivanje uzoraka mesa. Te je bio i veterinar, radio je na Staroj vagi, gdje su seljaci vodili svoje životinje koje su se prvo vagale i koje su se dalje transportirale za gradsku klaonicu. Na bojišnici je posljednjem austrijskom caru Karli sve sasuo u lice. Što mu je rekao i kakva je bila reakcija? Reakcija je bila takva da je moj djed završio zbog toga u zatvoru i završio je pred vojnim sudom. Postojala je mogućnost čak smrtne kazne, ali se izvukao sa nekom blažom kaznom. Inače sve dokumenta, pločicu, certifikate, odlikovanja, orden, te zlatne manžete koje je moj djed imao iz rata, sam našao kod kuće te se to sad nalazi u Državnom Arhivu Varaždin i u Gradskom muzeju Varaždin, pošto su to vrijedne stvari , muzej i arhiv su to odkupili od mene. pošto je moj djed bio iz velike obitelji, bilo ih je deset braća i sestara, i jesu li svi bili uspješni ? pa mogu reći da jesu, evo još podatak da je najstariji brat, isto se zvao Nikola, od mog djeda Romana bio akademik: hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Majnari%C4%87 o sliki www.hkv.hr/hkvpedija/40073-j-majnaric-tragom-nepoznate-mozda-najranije-slike-ljube-babica.html Prva slika Ljube Babića. Portret školskog prijatelja iz 1908 godine. narod.hr/kultura/tragom-nepoznate-babiceve-slike-vlasnik-ju-nosio-i-u-prvi-svjetski-rat-ali-se-sacuvala . regionalni.com/veterinarski-strucnjak-roman-majnaric-svoje-varazdince-spasavao-od-trakavice-a-medimurce-od-madara/ Pročitajte Hvala Pozdrav iz Varaždina

Divne slike.

👏

Jedini prilog o slikaru na RUclips?! Hvala Galerija Adris Krsto Hegedušić (26 November 1901 - 7 April 1975) was a Croatian painter, illustrator and theater designer. His most famous paintings depict the harsh life of the Croatian peasantry in the manner of naive art. He was one of the founders of the Earth Group. He was born in Petrinja, but when his father died in 1909, the family came back to Hlebine, the village in the region of Podravina from which they originated. In 1920 Hegedušić enrolled in the Arts and Crafts College in Zagreb, where he made his first idyllic paintings of Podravina. The painting courses of Vladimir Becić and Tomislav Krizman widened his horizons, but did not influence his style. In 1926 he was awarded a French government scholarship and spent two years in Paris. There he studied the paintings of Pieter Breughel. Hegedušić made his first one-man exhibition with Juraj Plančić at the Ulrich Gallery in Zagreb in 1926. He made paintings with social themes, showing the exploitation of the Croatian peasants. In 1929 he got together with the painters Ivan Tabaković and Oton Postružnik, as well as Leo Junek in Paris. They founded Zemlja ("soil" in Croatian), the first Croatian group of artists that promoted Marxism. Hegedušić was their ideologue and unofficial leader. Paintings like The Accordionist and The Flood are socially critical and reject purely artistic goals. In 1930 he founded the Hlebine School, a naive art movement that involved young peasant painters. One of them, Ivan Generalić, reached world fame. Podravina Motifs, published in 1933, was a book combining his drawings with a poetic essay by Miroslav Krleža, today considered a masterpiece of Croatian literature. Krleža would later write a script for a documentary feature about Hegedušić (1962). Hegedušić started teaching at the Academy of Fine Arts Zagreb in 1936. During the anti-communist oppression in the 1930s, he was arrested several times. When the Nazi-sponsored Ustaša came to power in 1941, Hegedušić came under the protection of the Archbishop Stepinac. He spent the war quietly working on various themes, including religion (numerous sketches for the Calvary fresco in Marija Bistrica in 1941). When the communist government was installed in Yugoslavia in 1945, Hegedušić was appointed professor at the Zagreb Academy. In 1950, he founded a "master's studio" there. The "master's studio" eventually gathered an impressive list of notable painters such as Miroslav Šutej, Zlatko Sirotić, and others. After the World War II, he started painting some surrealistic paintings. For example Dead Waters is somewhat remindful of themes of the Theatre of the Absurd. Paintings like The Bridegroom, the Ox and the Pump from 1969 are critical of urban life. In the period 1971-73, Hegedušić worked on a large cycle of macabre frescoes for the war memorial of Tjentište. He illustrated books and designed ballet and theater sets. He died in Zagreb. Source Wikipedia

Jedan od najvećih srpskih slikara sa teritorije Hrvatske u 20om veku. Gotovo velik kao Šumanović.

bravo hrvatijanci na radu pozdrav iz Najvece Srbije!!!

Very interesting. However, it would get much wider coverage if it had English subtitles. There is great interest in European art works in America and around the world.